недеља, 30. јун 2013.

Jedan trenutak



Kad bi se u sledećoj sekundi upalili i ugasili neoni
u Pragu, Filadelfiji ili u Kalkuti, 
i svi ljudi kad bi se odjednom pozdravili skidanjem šešira
kao uzajamni pogrebni gosti, 
kad bi bašte i parkovi iščileli
kao otvoreni sifon
eksplodirajući u mehurićima dečjih lopti - 
u kraterima
sličnim koloseumu
recitovao bi monolog jedini glumac, suludi Magbet, 
bez publike i bez šaptača
meso bi mu otpadalo s tela
i očajno bi tražio malo trave gde bi obrisao ruke lepljive od krvi...

Samo zube ruina
mesec bi ravnodušno plombirao, 
zube koji bi uzalud hteli da se stegnu u besu. 

Ali u tom trenutku
staklene bašte su poluotvorene kao kapci žena koje slušaju daleku glazbu, 
a vodoskok, neumorni žongler, nanovo je vešto uhvatio sunce i izbacio stotinu drugih; 
njegovu predstavu posmatraju platani i penzioneri
kraj kojih trčkaraju psi iz porodičnih vila s isplaženim jezicima ćilima

Spremaju večeru i mirisi se sudaraju kao lađe u borbi, 
izgleda da pobeđuju jorgovani koje sam zaželeo da pojedem
da bih, pun njihove svežine, 
proigrao noć, dirajući sve devojke istovremeno kao kiša.

U ovom trenutku 
na Božićnom ostrvu
gde miriše na cimet i vanilu kao u sobi moje bake, 
neko je osvetlio veliko tamno božićno drvo, 
njegove grane su pokrivene injem pepela, 
njegove grane
opterećene varljivim darovima
naginju se nad decom celog sveta. 

Zatvorite se, nežni kapci staklenih bašta, 
zatvorite se nad rosom, listići cveća, dremljivo more, 
okreni se na drugu stranu. 

Noć je, 
čudna sveta noć, 
mali žuti Hristos rodio se slep. 



Pesma sa vašara


Predveče je mesec ruža od papira s drvenom peteljkom, 
sedamnaestogodišnji dečaci gađaju je puškama vašarskog strelišta
i donose je devojci koju su dovezli na motoru; 
celi trg diže se u nebo na raznobojnim balonima
kao veliki oblak eksplozije radosti, 
kao veliki oblak što liči na lančanu vrtešku 
na kojoj se ljudi iz različitih pokrajina dodirnu i opet se udalje. 

Veliki iluzionista
na slabo osvetljenoj sceni s mađioničarskim stolom
vadi iz crnog diplomatskog šešira treperavu golubicu
i pred očima užasnutih gledalaca nje nestaje. 
Zna najrazličitije veštine s kartama, isto tako s ljudima
kojima nalazi u džepovima predmete što ih kompromituju, 
i pretvara ih u pauka, ribu i kamen; 
natera jabuku 
da rodi metalne narove - posle ih deca kupe - 
zna da od krvi proizvede ruž koji poljubac ne skida. 
Baš se sad sprema za zlatnu tačku svog programa, veličanstvenu levitaciju zemlje, 
pa će elementi, poslušni kao štapići, menjati mesta, 
a planine, kao klovnovi razjapljenih usta bezdana, staviće kapu i praviti salta, 
da bi ostalo iza njih samo more sa letećim radioaktivnim ribicama, 
sličnim ženskim cipelama za kupanje, koje je progutala plima. 

Ovim morem će ploviti usamljeni brod, 
sa Njim, novim Nojem
uz zvuk sentimentalnog tanga
na ploči koja će se večito vrteti ponavljajući poslenju reč. 

Ali pogledajte, 
vrteška od lanca razvila se sedmi put te večeri i svaki listić ima durgu boju, 
to je najlepši cvet među svetom koji se vraća s vašara svome poslu, 
ljudi ustaju i odlaze sa predstave, obarajući stolice i tajanstvene rekvizite, 
nepoznati deran podigao je crni cilindar, izletela je golubica, 
ustremila se naviše i pretvorila se u jednu od prvih zvezda. 



Miroslav Florijan
(Miroslav Florian)
Iz Savremena čehoslovačka poezija, Nolit, Beograd, 1962
Prevod: Desanka Maksimović i Jara Ribnikar

четвртак, 27. јун 2013.

Dijalog


Na obali crnog
mora

razgovarao sam s ruskim pesnikom
o poeziji o Gogolju
Šekspiru
Staljinu o strahu
vetar je raznosio s usana 
naša reči

zalazilo je sunce
poplavilo je crveno
krvlju
vodu vazduh zemlju

Šekspir je more 
nosio na svojoj grbači
brodove natovarene zrnom

govorili smo o krizi
lirike romana drame

Šekspir je oplođivao Evropu
sahranjivao mrtve
vodio ratove

Smejao se od uha do uha 
pitao glasom "sirotog Toma"
za ukus pojedenog govneta
salate od lovorova lista
dobrodušno se natresao

Držao nas na dlanu
ostavljao na pesku
i počeo da ulazi u more
s otvorenim žilama



Tadeuš Ruževič
(Tadeusz Różewicz)
Iz Traumatska priča, Narodna knjiga, Beograd: Prosveta, 1987
Izbor i prevod: Petar Vujičić

среда, 1. мај 2013.


Život umetnika

Ja sam te izmislio
A sada lomiš lepotu kao hleb
Pred svima, 
Ja sam te izmislio - a sada sam šnala
U tvojoj koli što donosi jesen. 
Nekada su u tebi stanoviali kunići, 
Sklopila si oči i odmah mi se prispavalo. 
Danas putujem tramvajima
Skoro da se stidim što pišem pesme
I kada bih mogao da spakujem život
Bacio bih ga na periferiju grada
I bio bih srećan kao mladi biciklista. 

Evo kao u bajkama na vratima mi kuca čitalac
U zvezdama električnog merača
Podsećajući me da živim, 
Kao savest dolazi knjigovođa
Podsećajući me da živim, 
Ti ne dolaziš
I kao da ludački osmeh iz ogladala 
Umesto tebe urla: "živiš, dangubo? Živi..."



Rukopis nađen u staklenom cilindru lampe


U kutiji za pisma ugnezdile se
Hladne makaze za sečenje prstiju

Na brdu mitropolitije su izlozi ali ne i radnje

Na tramvajskoj stanici patuljak šeta svoju filips grbu
Očekujući klijente. 

Smrt se nudi slobodno i mnogo je jeftinija
U odnosu 
Na štednju goriva, papira, Boga. 

Ako bi glupi bili za jelo
Ne bi bio tako dugačak red pred mesnicom s
intelektualcima. 


Zidine


Glupa iluzija: 
Da se ograđuješ zidovima
I odjednom da se osećaš 
Tako slobodan


Noćna molitva



U nedelju noću
Pet pijanih cigana nateralo je tramvajdžiju
Mašeći noževima ispred nosa
Da ne zaustavlja tramvaj na stanicama, 
Jer su žurili da stignu
U mračnije naselje: 
"Što nisi Bože dao preko-okeanski brod na Dambovici
I aerodrom u Dudeštiju, 
Ostavljaš nas ovde nadute kiselim pivom
Da poniženi buljimo u ventilator
Koji se vrti, vrti, vrti
Na tavanici krčme
Koju ćemo uskoro razrušiti".


Mirča Dinesku
(Mircea Dinescu)
Iz Izlečen od pobune (izabrane pesme), Zavod za kulturu Vojvodine, Novi Sad, 2009
Izbor i prevod: Ileana Ursu

понедељак, 8. април 2013.


Bijant iz Prijene


U Prijeni je živeo Bijant, Tautemanov sin,
o kome se govorilo više no o drugima. 

Heraklit

Neko je iz zelenog duba cedio zlatni med
Neko je zmijsku kožu sušio na kamenju, 

Neko je štucao u zoru. U prirodnom redu
Beše Bijant o čemu, gde treba, govori Heraklit. 

Ovo ja, Bijant, zborim. Išao sam po zemlji
koju su nosile kornjače. Ponegde, kako čujem, 

O meni se govorilo više no o drugima, 
Ne znam zašto. Pio sam iz reke vremena, 

Vozio ovas ili sam dizao jedra, 
Dim je išao iz dimnjaka, pas je lajao u noći. 

Potom su naišli Goti, sa zurlom i drozdom
Potom je odsečen jezik il odrubljena glava

I srce izvađeno. Stali su časovnici. 
Još se o meni pričalo. U redu prirode

Bio je Bijant što, gde treba, biće prećutano
A potom su kornjače opet krenule s mesta, 

Odnoseći na leđima zeleni štit Zemlje. 


Jaroslav Marek Rimkjevič
(Jarosław Marek Rymkiewicz)
Iz Savremena poljska poezija, BIGZ, 1985
Prevod: Petar Vujičić

Lekcija tišine

Kada je leptir
previše naglo
nekad sklopio krila - 
vikalo se: molim za tišinu!

Tek što je pero
uplašene ptice
dodirnulo zrak - 
vikalo se: molim za tišinu!

Tako je naučen
bešumno da hoda
slon po dobošu
čovek po zemlji

Bešumno se nad poljem
dizalo drveće
kao što se diže 
kosa od straha




San

Šta se to strašno prisnilo pesniku
da je iskočio iz sna
kao jelen iz zapaljene šume

leptir iz njegove metarofe
pokrio ga svojim krilom

i opisana kvaka
pokrenula se na vratima



Životinje iz zelene šume

prva kaplja dana
udarila je konstelaciju sna
zaljuljali su se slatki horizonti
probuđeni putevi
budno su se propeli
moja se kuća uznela visoko
u otvorenom oku pojavila se zemlja

životinje iz zelene šume
izišle su na pojilo

žeđ im je jasna i hladna
kopita tvrda i precizna
žive u razgovetnoj šumi
piju vodu
piju čistu vodu



Timoteuš Karpovič
(Tymoteusz Karpowicz)
Iz Savremena poljska poezija, BIGZ, 1985
Prevod: Petar Vujičić




*

Desiće mi se nešto loše?

Neće mi se desiti ništa
preživeću sve ovo

koliko puta savremeni čovek
može da izgubi dostojanstvo

I tako 
odmah čim se završi
ova istorija s mali
prihvatiću se posla
šta? jeste
još jednom ću se prihvatiti posla
jeste! učiću kineski
da li vredi 
svakako

veliki rodoljub
pesnik Lu-ju
živeo je u razdoblju
1125-1210
kad su Mongoli osvajali
Kinu
napiso je 
9300 pesama

u to vreme u Kini su se
pesme pisale
odozgo nadole
i od desne strane na levu
bez pravopisnik znakova



Sećanje na san iz 1963. godine

Sanjao sam 
Lava Tolstoja

ležao je u krevetu
ogroman kao sunce
u grivi
raščupane kose

lav

video sam njegovu 
glavu
lice od zlatnog talasastog lima
niz koje se slivala
neprekidna svetlost

odjednom se ugasio
pocrneo
a koža njegovih ruku i lica
bila je hrapava
ispucana
kao hrastova kora

upitah ga
"šta treba činiti"

"ništa"
reče

kroz sve crte 
pukotine 
zaplovi prema meni svetlost

poče se rasplamsavati
ogromni zračni osmeh 



Tadeuš Ruževič
(Tadeusz Różewicz)
Iz Savremena poljska poezija, BIGZ, 1985
Prevod: Petar Vujičić
Bodler

Hteo bih da ideš
Pod vitkim kišobranom
ulicom jesenjom
punom drveća
golog
ali ipak lepog. 
Takvim je ulicama 
prolazi Bodler
i mislio 
hoće li za sutra
imati pesmu za majku
za dragu...
i za hleb. 


Vladislav Bronjevski
(Władysław Broniewski)
Iz Savremena poljska poezija, BIGZ, 1985
Prevod: Petar Vujičić

Grob neznanog vojnika



GROB NEZNANOG VOJNIKA


Zapovest nas je nosila obojicu
u artiljerijsko nego koje je silazilo u oganj i buku. 
Puk je telima posegao
za odbrambenom vatrom. 
Preplašenim srcem priljubljenim uz ogromnu zemlju, 
u smrt, kao u napad, ponela te eksplozija. 

- Druže, prometejski učeniče iz Žešova. 

Žeđ za slavom, branjenu zajedničkom zakletvom, 
zasuo je grob: masovna jama bez humke. 

Krv je blago sprala s lica tvoje ime. 

Danas, kao i onda, naginjem se verno
i odvaljujem iznad tebe, kao najtežu stenu: 
ćutanje



NA KRAJU PUTA


Automobili bez benzina bežali su gonjeni strahom; 
prostor je svaki čas padao duž puta nauznak, 
ispod sunca, kao ispod pritiska, 
bombarderi su begunce gnječili u prašinu. 
Samo noć, vidna od ognja, sva se uspravila, 
pevao je crveni petao požara. 

Škripnu kočnica pred oštricom potkovica, 
put m preporučio 
mrtav konj. 

Konjanik je umirao pod drvetom kraj puta, 
u praznini ruke i sablje od grane proletela ptica. 
I vuka se u vlastitom pogrebu kolona nesuđenih vojnika; 
sa žalosnim lažnim ponosom, kao orden skinut sa poginulih, 
neko je saosećao, hvalio se, podsmevao se: 
- Napadali smo na tenkove!
Još i danas osećam očajanje stida: što sam preživeo

Ponovo me panika kola odnosi preskačući bežanje, 
cestom odozgo - dole - gore kao klackilacom milja, 
Svitalo je, na kraju puta
sunce se rodilo iz prašine i krv. 


Julijan Pšiboš
(Julian Przyboš)
Iz Savremena poljska poezija, BIGZ, 1985
Prevod: Petar Vujičić

Helderlin

U Tibingenu
U švabiji
Kod stolara Cimera
Imajući trieset šest leta previše - 
Nastanio se Nerođeni. 

Šta će učiniti provincijski stolar
Da Anđeo bude bliže neba?

Skinuće s tavana breskvaste kopuljice svojih kćerki, 
Ženino bledilo nalik na umornu gubicu ovce; 
Ubiće savesno
Pauka, 
I podići omanju kulu. 

Anđeo se njiše u prozirnim ljuskama ludila
Danima i noćima - kao crne i bele unutrašnjosti dlanova; 
Stolar pije. 

Anđeo - opterećen kesama pod očima - priziva
Boga, Jovana sa ostrva Patmos, Eter, Diotimu, 
I postavlja pitanje Nebu, ne umejući da hoda; 
Stolaru kosa sedi. 

Između stolara i Anđela, očito, postoji nešto više
Od činjenice posedovanja krila. 
Mozak. 

To se videlo ujutru
Kad Cimer iziđe s teškom sekirom, 
Postavi tešku kuglu i zabi je u panj

Između stolarove sekire i Anđelova mozga postoji, očito, nešto više
Od same bitke. 

Helderlin usta, 
Protrlja oči. 
I iza zastora mahnitosti
Začudi se pticama golubinjeg jutra. 



Stanislava Grohovjak 
(Stanisław Grochowiak)
Iz Savremena poljska poezija, BIGZ, 1985
Prevod: Petar Vujičić

Požar

Probudih se
otkuda mislima
mesecu takva

ogromna
riđa brada
valjda je požar
stvarno 

kao ogromna buktinja
gori bunar
đeram

optpaljen
od kentaura
zbog svog realizma

a sjajno sjajno 
velim kentaurima

pazite samo
na atlasna krzna
svojih ženki

i još im
kroz prozor
šibica dobacih

kutiju



Ježi Harasimovič (Jerzy Harasymowicz)
Iz Savremena poljska poezija, BIGZ, 1985
Prevod: Petar Vujičić

недеља, 7. април 2013.


iz slepog poverenja



jedem ostrige
sa ukusom sve mi jednim
jer jedem s Juzjom
i onako kako on kaže
jer jedem to prvi put
jer kad je čovek prvi put u Parizu
treba to da jede bar jednom 
mogu više da ih ne jedem
kaže Juzjo
čak ni sve ove ne moram da pojedem
jer sam se čudio što tako mnogo
ali Juzjo kaže da malo
te sam pojeo sve




Miron Bjaloševski

(Miron Białoszewski)

Iz Savremena poljska poezija, BIGZ, 1985

Prevod: Petar Vujičić

четвртак, 4. април 2013.


Arbeitsame
(trudoljubivi)

Ništa 
obnovićemo

I obnovili su

Jon po jon su sintetizovali atmosferu epote
iskristalisali božićni sneg predratne godine

usadili stakleno oko
madoni

Trudoljubivi
ne znaju za tragediju

oblikuju ciglu
od pepela sugrađana


***


Smrt u selu
je očiglednija
i otvorenija

Svi znaju 
u kkavu su ga zemlju zarili
kakvu je zemlju ostavio

Žena 
kopajući krompir
reže lopatom lice pokojnog muža


***


Duvaš u kosu svoga deteta 
Čitaš nazive rečnih parobroda
Pomažeš pčpeli da se oslobodi iz slatka

Kakvim izdajstvom si sve to kupio?


***


Zdravo dečače 
sa brazgotinom
preko čitavog obraza
koju je ostavio nabor na jastuku

Zdravo

Neka ti se nikad ne prisni
zavijanje bombe


***


I ispijen je dan

U liniji žutog zalaska
listajući čaja-vrane


Noć

Ležim na leđima
i gledam u tavanicu
sa ušima punim suza



Nesanica

Služam
bilo jastuka

Vidim 
ogledala
bezvučni eho

Milim 
o ribama
preistorijskog okeana

sa idejom čoveka
u trbuhu


***

Pogledao sam kod sebe noću prozor

I video 
da me tamo nema

I shvatio 
da mene može da ne bude


***

I tako nisam dojeo
zlatasu veknu dana

Pogledam na sat
pola sedamdeset

treba da se spava
da se gasi svetlo
u očima

Ruke se mogu podići
da se kapitulira

da se uzleti



***

Sredina života

misli u zenitu

Sve ispada čitko i jednoznačno
kao u operacionoj sali
sa rasvetom bez senki



Deadaptacija

Više ne pamtim nazive zvezda
To mi neće biti potrebno

Više ne pamtim nazive zemalja
To mi neće biti potrebno

Više ne pamtim nazive gradova

To
mi 
neće biti potrebno

Trudim se da pamtim tvoje lice
cenu hleba
i broj svoga stana



***

Evo i lice se priviklo na brijanje

Ali vreme je da se umire



***

zašto grliti
ako ne ugušiti

zašto ljubiti
ako ne pojesti

zašto uzimati
ako ne poneti zauvek
sa sobom 
tamo 
u rajski vrt



***

Eto i postigao si ono 
što si hteo

postao si gospodar
vremena i sebe

seo za sto
tamo gde je sedeo otac

Ali nema sveta odraskih - 
postoji svet mrtvih



***

Svucite mi povez viđenog
Raskujte s ruku okove učinjenog

O to je prvo jezero
što odražava prvi oblak



Vladimir Burič
(Владимир Бурич)
Iz: Izabrani stihovi, Naš glas: Smederevska jesen, 1992
Prevela: Vera Horvat


субота, 30. март 2013.


Sunce




Jedno staro sunce razmišlja
na mom dlanu: sedi.
Licemerna je to zvezda;
nameće mi svoje zakone.
Glavu mi odsekoše,
i iz nje izađe sunce:
reklo bi se zver
koja smrt najavljuje.
Grudi mi pocepaše
i sunce dotrča
da živi od pljačke
i da moje biće potkrada.
Sunce, ma gde pošlo,
moj prezir će te pratiti.
A sunce zeva, zeva,
i moj skelet prži.



ALEN BOSKE (Alain Bosquet)
Iz Ja nisam pesnik slatkih voda
Zbirka: Prvi i drugi zavet
Iz Zapisano na margini




Jackstraws



Moja senka i tvoja senka na zidu
Zatečene s rukama u vazduhu
Kao da prikazuju uzbunu,
Sada kada čak i šapat, dah samo
Može da uznemiri preostale slamke
Koje odolevaju na stolu

U žutom krugu svetlosti lampe,
Ovih nekoliko krovnih greda i stubova
Nečega što je moglo biti raskošna palata.
Princ gricka svoje dugačke nokte.
Princeza spušta zelene kapke.
Oboje puno puše,
Nikada ne ležu pre zore.



Čarls Simić (Charles Simic)
Iz: Kasni poziv - izabrane pesme
Otkrovenje, Beograd, 2001.
Izbor i prevod: Marija Knežević



понедељак, 25. март 2013.

Hotel

Probudite me molim u pet i trideset
Odlazim ranim vozom
Prozor je odškrinut soba pregrejana
treba zatvoriti kalorifer ali nema ključa
Pre no što sam stigao do sobe sećam se skretao sam tri puta
stara žena u spavaćici davala mi je znak prstom
Jeste li nekad bili u Čorštinu
Podsećate me na nekog koga sam tamo upoznala
i koga odavno nema
Nema ključa za staričine reči
Nema ključa od kalorifera
U mraku vidim anonimne oči
Možda su to moje oči sigurno su moje
Prevrćem se na desnu stranu
Prevrćem se na levu stranu
Prevrćem se na treću stranu


Adam Važik 
(Adam Wažyk)
Iz Savremena poljska poezija, BIGZ, 1985
Prevod: Petar Vujičić

уторак, 19. март 2013.

Notes


Našao sam u starom notesu
Telefonske brojeve
Umrlih prijatelja,
Adrese spaljenih kuća.
Okrećem brojeve. Čekam.
Telefon zvoni.
Neko podiže slušalicu.
Tišina. Čujem disanje
Ili možda šapat vatre


Antoni Šlonimski 

(Antoni Słonimski)

Iz Savremena poljska poezija, BIGZ, 1985

Prevod: Petar Vujičić